Vrelo Borlin spominje se još u doba izgradnje Karlovca, a pronašao ga je pukovnik Feremberg, zadužen za obranu graditelja od nasrtaja Turaka te je vrelo dobilo ime Ferembergov zdenac.

Drugi puta spominje se u okviru izgradnje prvog, ali primitivnog vodovoda u Karlovcu. Sagradio ga je franjevac Geiger u drugoj pol. 18.st., polazio je s Borlina, a završavao u srcu Zvijezde na Paradnom placu, danas Trgu bana Jelačića. Radnici Vodovoda su 1965. g kod Borlina pronašli ostatke hrastovog debla spojenog olovnom legurom, te svjedočili da je kroz cijev još uvijek tekla voda. U sklopu našeg malog muzejskog postava u zgradi strojarnice vodocrpilišta Borlin nalazi se replika uzorka tog prvog cjevovoda

Zašto je vodovod građen tada, treba tražiti u činjenici da je Karlovac izgradnjom prometnica Jozefine( Senj) i Karoline( Rijeka) postao trgovačka meka i prometno središte. Bio je tranzitno mjesto na trgovačkom putu Jadrana i Banata, a istovremeno je rastao broj stanovnika. To su bili više nego dovoljni razlozi za gradnju vodovoda.

Međutim nije dugo trajao. Kada je 1862. g. otvorena željeznica Sisak- Zidani most, trgovina Jadrana i Banata počela je zaobilaziti Karlovac, opadala je ekonomska moć i broj stanovnika, vodovod je već bio star, a novaca za novi očito nije bilo. Pao je u zaborav, a ljudi su se okrenuli bunarima.

Do izgradnje modernog vodovoda 1914., stanovništvo se vodom opskrbljivalo putem bunara. Tada ih je bilo 53 u raznim dijelovima grada, na javnim površinama i u kućnim dvorištima. Naravno, te vode nije bilo dovoljno i njena kvaliteta je bila upitna, tako da su bunari ukinuti nakon izgradnje javnog vodovoda.

Pitanje uvođenja javnog vodovoda u političkom životu nametnulo se na jednoj sjednici gradskog zastupstva 1901.godine. Temu je otvorio novopečeni zastupnik Ivan Križanić, a tadašnje novine stale su na njegovu stranu i pohvalile javni istup mladog čovjeka. Tada su počeli i sazrijevati uvjeti da se izgradnja vodovoda konačno stavi na listu prioriteta.

Naime, Karlovac se na početku 20.stoljeća sastojao od Unutrašnjeg grada( današnje Zvijezde) i Predgrađa( Židovske varoši i Šrange), te Dubovca i Gaze- bilo je tu oko 8000 stanovnika. Međutim, 1903. dogodio se značajan pomak: nakon 20 godina nastojanja Karlovac se spojio sa Banijom čime je stvoren Veliki Karlovac; u sastav grada ulaze i Rakovac i Švarča, čime on narasta na 15 000 stanovnika- širenjem prostora i povećanjem broja stanovnika otvaraju se pretpostavke za ubrzani razvoj. Te godine gradonačelnik postaje Ivan Banjavčić, čovjek s vizijom, zagovornik modernog Karlovca; ostat će upamćen po tome što je u svom mandatu( 1903.-1908.) udario temelje komunalnom razvoju grada. Tehnološki napredak odigrao je presudnu ulogu u izgradnji novog, modernog grada; Izgradnjom hidrocentrale u Ozlju i uvođenjem električne energije 1908. otvorile su se nove mogućnosti. Može se reći da su sazreli svi uvjeti za izgradnju javnog vodovoda.

A Zašto je upravo izabran Borlin kao prvo vodocrpilište , zahvalu dugujemo hrvatskom paleontologu i

geologu Dragutinu Gorjanoviću Krambergeru čija su istraživanja prethodila pokusnim bušenjima. On je bio u to vrijeme najveći geološki autoritet i gradonačelnik Banjavčić zatražio je njegovu pomoć. Gorjanović je 1907. naveo tri mogućnosti: dobavu gorske vode, uporabu vode iz Korane i bušenje dubokih zdenaca, ali je prednost dao upravo ovom mjestu, zagovarao je crpljenje vode iz vrela na Borlinu. Voda iz tog izvora uzeta je s dubine od 6 do 24 metra, poslana na analizu u Zemaljski bakteriološki i hygienski zavod u Zagrebu te je utvrđeno da borlinskoj „vodi sa zdravstvenoga stava prigovora nema, pa se može u svakom pogledu preporučiti kao zdrava pitka voda“.

Pokusna bušenja kod Borlina vodio je gradski „inžinir“ Valerijan Rieszner- šef gradskog građevinskog ureda. Grad je 1913. otkupio privatno zemljište s vrelima i susjednu kuriju Sladović za 60 000 kruna( to je povijesna građevina ,kurija koju je u vrijeme projektiranja Lujzinske ceste za sebe dao izgraditi general inženjerijske struke Filip Vukasović). Na „javnu jeftimbu“, odnosno javni natječaj, za gradnju vodovoda pozvane su tvrtke iz Beča, Praga i Budimpešte. Od pet pristiglih ponuda odabran je zajednički projekt karlovačke tvrtke A. Peyer i drug i bečke tvrtke Flegel, Karl i Stark.

Radovi su započeli u rujnu 1913. godine, a 10.11.1914. godine sastavljen je zapisnik o pohvalbi- u današnjem smislu, bio je to pozitivan tehnički pregled, a gradsko je zastupstvo taj zapisnik prihvatilo na sjednici 21.11.1914., čime je stavljena točka na „i“ uvođenja javnog vodovoda u Karlovcu. Izgradnja gradskog vodovoda iznosila je 406 405 kruna., a naplata korištenja vode iz javnog vodovoda započela je 1.1.1915., sukladno Naredbeniku i cjeniku za uporabu vode iz vodovoda slobodnog i kraljevskog grada Karlovca.

Nakon izgradnje vodovoda donesena je odluka o ukidanju javnih bunara, zbog opasnosti od moguće zaraze, tzv. Lex Šašel- nazvan po Draganu Šašelu, činovniku najvišeg ranga koji je tu naredbu i potpisao.

Karlovac se sve do 1949. snabdijevao isključivo borlinskom vodom, a onda je krenuo daljnji rast i razvitak vodoopskrbnog sustava. Prvo je izgrađeno vodocrpilište Švarča 1949. godine, potom Mekušje 1964., pa Gaza I 1975., Jurkovića mlin 1976. , Gaza II 1984. godine i „najmlađe“ Gaza III , 1996. godine. Paralelno sa izgradnjom vodocrpilišta, izgrađene su na okolnim brdima i vodospreme, prva na Borlinu 1914., Stara vodosprema Švarča 1949. godine, Stara vodosprema Strmac 1950 godine, potom na Vučjaku 1955., 1961. Izgrađena je vodosprema Jelsa, 1973. Skupica, 1975. Vukmanić, 1977. Mel, 1994. Nova vodosprema Strmac, 1996. nova vodosprema Švarča, 2001. Budrovci i 2012. Slunjska brda. Od početnih 1000 m3 rezervoarskog prostora danas raspolažemo sa 14 000 kubika. Od 45 litara u sekundi crpljene borlinske vode čime se snabdijevao cijeli grad gotovo 40 godina, do današnjih prosječnih 225 litara u sekundi vode koja se crpi na svim vodocrpilištima,dok je izdašnost svih vodocrpilišta 350 litara u sekundi.

Prve analize vode slale su se u Beč i Zagreb, a danas imamo ovlašteni laboratorij za analizu pitke vode koji svakodnevno provodi ispitivanja kvalitete vode.

S početnih 16,5 km cjevovoda kojim se 1914. pitkom vodom opskrbljivalo stanovništvo užeg gradskog središta, vodovodna je mreža narasla 40 puta i danas se sastoji od 682 km cjevovoda različite starosti, materijala i profila. Jedinstven karlovački vodoopskrbni sustav prostire se na oko 300 kvadratnih kilometara i pitkom vodom snabdijeva oko 57.000 stanovnika. Prostire se od općine Draganić na sjeveru sve do Vukmaničkog Cerovca na jugu, na zapadu se proteže preko rijeke Dobre zahvaćajući naselje Donje Stative, a na istoku uključuje naselja s desne i lijeve obale Kupe sve do Šišljavića i Kablara. To znači da osim administrativnog područja Grada Karlovca vodoopskrbni sustav obuhvaća općinu Draganić, kao i dio općina Netretić i Barilović te dio Grada Ozlja.